" JAHACI "

JAHACI

Cijelu noc je slabo spavao.Sparina je bila nesnosna,kao uostalom i uvijek u to doba godine na tom podrucju.Trebalo mu je vremena dok se polako okrene na bok i onda ustane,ledjima za volju.Ucinio je nekoliko koraka po sobi,prvo lagano, pa sve brze.Osjecao je kako se lagana potmula bol povlaci iz desne strane donjeg dijela ledja. Prije odlaska u kupaonu, zastao je kraj prozora motela.Ispred je vec bilo par motora koje se njihovi vlasnici natovarivali spretnim pokretima.Osjecao se lose nakon tako probdjene noci i bio sretan da nije jedan od tih dolje u motoristickim odijelima.Samo pranje zubiju iziskivalo je punu koncentraciju,svjestan da se nesmije naglo prignuti da si ne pojaca bol u ledjima.Ispio je svoju dozu jutarnjih tableta za pomoc svom krvozilnom sustavu i pumpi koja ga je tolikoh godina sluzila.
Opet je zastao na prozoru motreci zbivanja dolje.Oni ce sad zajahat svoje metalne atove i krenuti u neke udaljene krajeve.Kako moze neko imati zelju putovati po toj sparini? Cim sunce malo povise dodje sa asfalta ce se dizati vruce pare,posebna mirisa.Zamisljao si je kako ce se osjecati kad stanu na semaforu i znoj pocne natapati majce i kad im u glavi pocnu igrati slike (lajk the sedovs on the vol) od siline suncevih zraka na crnim kacigama.Znao je da je ta oprema moderna i da ima razna provjetravanja, no nitko nije izmislio nista protiv stajanja,osim podizanja vizira.Kako je samo dobro da u njegovom autu radi klima ,cak u dvije zone,cak i kad auto stoji na semaforu.Lagani smjesak zatitrao mu je na licu prilikom te spoznaje.I kuda idu,sta ih na to pokrece.Zar nije puno ljepse biti u svom miljeu,okruzen ljudima koje poznas,gdje si kroz godine dosegao svoje mjesto medju njima?Zar nije lijep taj osjecaj sigurnosti koje ti nudi tvoje mjesto,osjecaj da znas u jutro kad se probudis sta te ceka tijekom dana,prije nego se opet nadjes u svojoj najugodnijoj postelji? Nehajno su cavrljali,vec skoro gotovi sa povezivanjim i privezivanjem svoje opreme.Podsjetili su ga na cigane (one iz proslis vremena) koji su svojim kolima i konjima putovali od mjesta do mjesta. (...cerge pored njega idu, ostala je samo prazna casa....).Kako je samo sretan da je na sluzbenom putu i da ce vec navecer spavati,nakon vecernje pive sa poznanicima,u svom milom krevetu i jastukom po mjeri (ovi hotelski su vecinom preveliki,ne ergonomski).
Jasuci putevima izazivace ushicene poglede kod djece i ceznjive kod zena.Naravno i upitne kod muskaraca,slicno kao i kod njega.Djeca ce vidjeti u njima nesto sto ce izazivati cudjenje i divljenje i sto ce prilikom pusenja skrivene cigarete raspravljati medjusobom.Zene ce vidjeti,predpostavljao je,u njima nesto.... nije nailazio na pravu misao. U svakom slucaju znao je da zene vole sigurnost, sigurnost doma,stabilnog supruga koji dovoljno zaradjuje za svakodnevnicu.No isto tako je znao da vole i tajanstveno,nesto neubicajeno,skriveno,nesto sto treba otkrivati,nesto sto izaziva jake emocije-straha jer je zabranjeno i ceznje jos vece upravo zbog toga.Jahaci ce biti objekti projekcije njihovih duboko skrivenih zelja. Kako je samo dobro da on nema te probleme.Jos veceras ce biti sa svojom zenom koja ne voli te limene zvijeri. Za nju su oni samo sretstvo za brzo stizanje na drugu stranu(zivota). Sredstva koja puno kostaju,izjedaju kucni budzet a ne daju nista.Niti mozes sa njima orati niti drva voziti,nego samo trositi benzina u potrazi za Sangri La. Ponekad bi jos i nadodala da kakav je to komfor i izlozenost elementima. Dok nam nas auto pruza svu mogucu zastitu od svega i noci i kise i snijega i zime i vrucine i skliske ceste i lisca na kolniku i mozes spavat unutra.Kako su samo neodgovorni ti koji samo skitaju svijetom.Jednom ce se ipak morat skrasit na jednom mjestu i ko ce onda biti tamo da im bude prijatelj ili zena i di su im onda djeca,govorila je.
Sve te misli su ga lagano uznemiravale.Kao da ima posla sa jing i jangom a ne sa obicnim ljudima koji drugo neznaju ili nece nego se potucaju okolo samo da im "guzica vidi puta". Da,nikako drugacije. Ili mozda sve ima nekog smisla. Hoce li vidjeti mjesta koje on nije vidio,hoce li upoznati ljude koji su drugaciji.Ljude koji imaju druge obicaje drugu kulturu.Hoce li vidjeti izlaske i zalaske sunca na dalekim livadama kada se jos magla nije potpuno digla nego radi blagi sfumato kroz koji se cuje hrzanje konja na ispasi?

Ponovo je odmahnuo glavom kao netko tko tjera lose misli od sebe.Normalan covjek mora cvrsto stajat sa obje noge na tlu i slijedit logiku cinjenica. Da tako treba.
Sa tim pozitivnim mislima krenuo je na svoju jutarnju kavu.Silazeci stepenicama stigao je do terase ispred hotela gdje su vec bili ostali "jahaci" zavaljeni pijuci kavu.Jedan krupniji,duge crne kose skupljene u konjski rep prozbori: Kava ti je narucena,vec sam se pitao gdje si tako dugu? Mi samo vec spremni".

PS Sjetio se scene iz tv serije"Mejasi" gdje Dudek razmislja nakon sto je dobio ponudu da ide u Dojcland na dero,ovak: Ja bi hmrl da se v jutro zbudim i naj videl moju hrusku,mojega skedja..."

Isprekidana crta na sredini ceste promicala je sve brze,da bi napokon postala jedna,kako su se udaljavali iz mjesta u i prema necemu sto je navodno,bilo vrijedno benzina i truda.Nije znao tocno kamo idu,nije ga niti zanimalo previse,kako su godine odmicale volio je za sebe reci da je sad tek u pravim godinama da bi mogao razumjeti sto su filozofi pokusavali ljudima prenijeti.Drzao se one da je put cilj.Da li je to samoobmana,pomislio bi ponekad? Ako i je,puno lijepih dozivljaja moze zahvaliti upravo cinjenici da se izgubio,tj.da ga je "krivi" put odnio na neko "drugo" mjesto.Pitajuci za smjer gledao je u oci (svojih skrivenih iza tamnih naocala) ljudi koji su bili kraj puta.Mogao bi o tome knjigu napisati,prostrujalo mu je glavom.Mozda jednom prilikom, e da,ljudi i njihove oci.Posto nije naginjao filozofiranju misli su mu se ponovo vratile crti.Cudio se kako od jedne kratke crte postaju vise njih,pa jos vise i potom samo jedna.Paralele su mu se pocele rojiti u glavi.Jedna zelja na pocetku,puno zelja i na kraju samo jedna.Jedna zena (djevojka) na pocetku,puno zena i na kraju samo jedna.Uznemiren stisnuo je rucicu gasa zaboravljajuci da je u drugoj brzini.Samo veliko iskustvo smirilo je propetog ata.Niko ga nije prekorio,za to su ga predobro poznali.Jedino je primjetio zabrinuti pogled u prijateljevim ocima.
Ubrzo su stali,nije znao zasto i nije ga puno interesiralo.No neobicno je bilo da su nedugo krenuli.Vodja ga pita da li bi isli nakratko na auto put,posto jos nije sunce visoko i asfalt nije vruc,tek tolko,za promjenu.Znao je da je vecina protiv auto puta kao i on ali je ipak potvrdio.Nije volio polupismene koje rade u tim metalnim kavezima i neznaju naplatiti vise karata odjednom.Cijelu knjigu bi o tome mogao napisati - da li bi to nesto promjenilo?

Pitanje je bilo,naravno retoricko i sinapse su se vec borile sa izljevima adrenalina.Tijelom mu je strujao neki osjecaj koji bi se rijecima srocen mogao najblize opisati kao krizanac izmedju straha i ushita.Poznavao je osjecaj straha,Poznavao je i ushit.Strah je vrlo snazna emocija koja ako je previse dozirana dovodi do trajnih ostecenja.Nadalje posle njegovih iskustava sa strahom nije dolazilo do ugode. Naprotiv, kao do nekog osjecaja praznine,mozda olaksanja. Dok ovaj osjecaj brzine nosi strah u potrebnoj mjeri.Brzina je sloboda za dusu,znao je govoriti.Nije to znacilo za tzv.putnu brzinu, nego za kratkotrajnu orgiju adrenalina i onda opet gutbürgerlich, langsam aber zicher. Ponekad su mu u tim trenucima dolazile slike motora koji se klize bocno velikom brzinom i iskri iz svojih metalnih dijelova po asfaltu i polako se pretvara u gorucu kuglu kao repatica.Pilot zarobljen, klize zajedno sa masinom i sa njega odpadaju komadi kombinezona i pojavljuje se gola koza te i ona biva zamjenjena crvenom tekucinom koja se mjesa na asfaltu sa benzinom.Vidi sebe kako stoji tamo paraliziran i promatra bez treptaja kako klizuci komet udara u metalni odbojnik sa strane i biva odbacen natrag na cestu,vrteci se poput cigre oko osi.Cudio se kako moze osjecati miris osmodjene koze i miris benzina.Nije popustio,dodao je gas do kraja.Fascinirala ga je ta tisina koja nastaje nakon povecane buke na pocetku ubrzavanja.Znao je da je to samo subjektivno, da je to tisina u dusi koja tezi satoriju.Zivot i smrt u jednu su mu se crtu spajale.Dobra ideja bi bila da si napise na papir i stavi u djep sa molbom da se isporuci porodici.Pisalo bi: " Postovani, nisam pao za ideale, nego sa motora. Sada te molim da reces mojoj zeni da: je moj zivot, prolazan bio, kao ptica let. Hvala. PS: i reci djeci da zaborave motore."

Masina je bila na visokim okretajima ali se nikakav izdajnicki,strani sum ili buka ili nesto, nisu culi. To ga je smirivalo.Volio je kad svaki odradi svoj dio kako spada.U daljini su lezala brda,gorski vijenac.Neobicno je to kako se tako udaljene stvari mogu ocima fixsirati dok ti sadasnjica juri oko tebe.O tome bi trebalo uz pivu razmisliti.
Prolaznost i postojanost.Gorski masiv je postojan a covjek sa crnim naocalima u plavom golfu koji jako brzo "ostaje",je prolazan. Konobarica koja sa smjeskom popravlja frizuru pri naplati - je prolazna.Zelje i htijenja nasa su prolazna. ( ... sve prolazi samo ide karavan...).

Malo je podigao glavu pritisnutu na tank torbu da bi ocitao brzinomjer.Kad je to obavio,sinulo mu je besmisao toga.Opet slike.Slika jadnog japanera kako leti zrakom zbog pucanja gume na 220. Moje su skoro nove, sa olaksanjem je zakljucio.Zbog guma je dvaput grizao prasinu i sad ne stedi na gumama - samo najbolje je dovoljno dobro - ili nista ( od brzine).Nikad nije silovao gume,niti ih je izlagao neravnomjernoj abraziji.Cesto je prljao ruke prelazeci dlanom po povrsini, ne bi li osjetio neku promjenu.Imaj na umu - gumu.Guma koja zivot znaci - ili smrt.U sto se to pretvara,pitao se.Ovolko filozofiranja mu je bilo strano. No, misao bi se mogla marketinski iskoristiti( ne da mu treba).Puce guma - neko se rodi a neko umire.Kako kome.( ... end aj olvejs bin a soldjer of fortune.... but aj groving old...)

Benzinska je postajala sve veca i vec mu je mozak mirisao miris frisko przene kave i gorko - slatkasti osjecaj na jeziku.
Malo brze je skinuo samo kacigu. Ne da ga je pritiskala ili da je bilo vruce, nego onako,kao da time oslobadja glavu tih misli koje su tezile takvim adrenalinskim injekcijama.Osjecao je kako mu se sa sirenjem vidnog polja siri i svijest o lijepom danu o oblacima visoko iznad.Dozvolio je i zvukovima da ga tangiraju.Uobicajna vreva i zamor kafica.Sve normalno.Uvijek se cudio toj metamorfozi.Ili je to zbog motora.Sjedanje u auto mu nikad nije izazivalo takve osjecaje.Trebalo bi to istraziti,razmisljao je.
Jos se time bavio,a jedna druga informacija mu je polako ulazila u dio mozga rezerviran za "realnost - vazno".Naime iz zaustavljenog civilnog auta izasao je uniformirani djelatnik i nonsalantno prilazio.Pomislio je ,u prvi mah da ce ga proci,no tada je ipak (nevoljko) uhvatio njegov pogled i znao je kamo to vodi.
Nakon uvodnih uljudnosti i provjere podataka zapisanih na listu papira, uljudna recenica u imperativu: To je dakle 150 € ( mala stanka) ali (lagano nastavlja) to bi morali platiti u posti." Da,naravno.Covjek je bio nadasve ljubazan u najboljim godinama (malo preko 40 - op. autora) pa se jahac odlucio na duzu varijantu.Dakle,moj stari motor nejde brzo, ja sam prestar za takvu voznju,motor je tehnicki savrsen-moze dobro zakociti ima i ABS, nikoga nisam ugrozaval jer niti nema prometa.
Stoicki,uz lagani smjesak ga je pozvao prema autu sa rijecima: "Gosp. ako je bilo manje od 200,nema placanja a ako je bilo vise onda...." Monitor je bio nepristran i pokazivao vecinom oko 225.

Sa smjeskom koji mu nije silazio sa lica uniformirani je cekao,nije navaljivao. Brzi prelaz na varijantu c4: "Koliko kosta kod Vas, da ne trazim postu?" "Pa koliko ti
mislis..?" "Meni je sve previse ali evo 20€,mozda" Kratki pogled prema vozacu u autu i potvrdno klimanje. Nije imao sitan novac i morao je dati novcanicu od 50.Smjesak se za nijansu povecao. Vratio mu je 25€ sa pitanjem:" Jel u redu?" Uz pozdrav su krenuli,zeleci mu lijep dan. Poantu je memorirao pod "korisno" i odlucio da odsad uvijek nosi sitne novcanice po svim dzepovima.Neke druge implikacije dozivljaja mu nisu ostajale u mislima. Nije zelio da mu banalnosti ispunjavaju sivu masu a i kome bi morao sluziti kao primjer. Djeca to nece nikad saznati a za druge nije nosio moralnu odgovornost. Svatko je kovac svoje srece i nosi posljedice svojih odluka.
Nakon posjeta wc-u i male setnje,kukovima za volju,sjeo je na slobodnu stolicu pored ostalih jahaca.

Mozda mu se samo pricinilo,ali imao je osjecaj da ga je konobarica,prilikom primanja narudzbe,za jedan kratki trenutak, duze motrila,nego druge.Starim,bila mu je prva pomisao.Ali mozda, ipak djelic sekunde i ta sjeta duboko u tamnim ocima.Razgovor se svodio na vazne trivijalnosti.No,zacudilo ga je malo pitanje prijatelja da li je dobro.Nece se ponoviti,odgovorio je. Poznajem te duze ali tvoji izleti na drugu stranu (stvarnosti )su postali cesci!? Bice dobro a ako i ne ..... nije dovrsio jer su svi znali da on i vozi najcesce sam.Ne iz nekog posebnog razloga,nego jednostavno,nije zelio biti vezivan ljudima koji su puno ocekivali od njega i gusili su njegovu slobodu.Dobar u dusi nikad nije mogao nikoga odbiti i nosio je njihove zelje.Djeca ga vise toliko ne trebaju i godine su polako tu,dolaze podmuklo sa svakom maglom,sa svakim liscem na kolniku i zelio je konacno uciniti nesto za sebe.Znao je da Sangri La ne postoji ali ceznuo je za nekim dozivljajem koji ce mu ne vratiti mladost ne u smislu snage misica,nego kao neki dozivljaj koji ce mu prosiriti svijest.Nesto sto ce mu opet,kao prije, reci da se za to vrijedilo roditi.
O smrti nikad nije razmisljao i nije se je bojao.Znao je mnoge koji se ne boje smrti jer im je smrt bjeg od zivota, olaksanje jadnom zivotu. Vise je zalio za onim sto nije upoznao,sto nije dozivio,sto ispunjava covjeka na nacin da lebdi da ima snage i volje sve dnevne trivijalnosti posvrsavati samo da bi opet mogao u tome uzivati. Polako nije mogao bjezati od spoznaje da je ono sto on trazi,nesto svakidasnje a u isti mah tako rijetko. Nije morao sebi to rijecima oblikovati, osjecao je. Lutajuci ovako putevima nece nikad naci to.Ovi putevi idu od benzinske do odmorista i restorana pa opet tako.Trebalo bi krenuti nekamo gdje prestaju asfaltne trake i pocinju one stare dobro poznate zemljane po kojima je kao djecak bosonog trcao u ljeto osjecajuci debeli sloj prasine kao plisani jastucic koji mu miluje bosa stopala. Tamo negdje gdje nema televizije i gdje ljudi nisu 24 sata umrezeni,treba traziti. Tamo gdje te gledaju bez straha kad ih pitas za put i nude sami prenociste jer nemaju straha od neceg i za sebe. Gdje ljudi rade da bi zaradili za dnevne potrebe,tamo mora poci.

Sva prava pridrzana - original- (samo original je legalan)

Odluka.Bas cudna stvar,vrzmalo mu se po glavi.Kako nastaje jedna odluka? Bilo koja ,recimo konkretno o tome kuda ili kamo bi sad krenuo.Zbroj zelje i mogucnosti odlucit ce o tome,nametalo mu se kao logicno rjesenje.Da,jednostavno,ali ipak,ako uzme da novaca ima, rijesio je "mogucnosti". A sta je sa zeljom.Zastao je tako u pola pokreta,sa rukom podignutom da prinese salicu ustima,sa nevjericom.Skoro panicno ja pretrazivao dio mozga gdje su trebale biti pohranjene zelje.Ne da nije tu nista pronalazio, vec su mu tu pronadjene stvari,gledajuci ih sada drugim ocima, izgledale cudno,blago receno.Kao da to nisu bile njegove zelje.On, koji je uvijek bio nezavisan,koji se nije mijesao u politiku i sve ostale vazalne odnose,koji je radio drustveno koristan posao za svakodnevne potrebe,sad sjedi tu nemajuci odredjenu zelju.
Izvana se nije nista primjetilo,reagirao je poput pravog borca koji nesmije ispoljavati emocije da ne otkrije svoje slabe tacke koje bi protivnik mogao iskoristiti.To ga je dodatno zacudilo.Gdje su neprijatelji,koga je briga za moje slabe tacke,jurilo mu je glavom sa kraja na kraj. Polako je ispio gutljaj iz odavno prinesene salice i odlucio se na radikalan zahvat.Digao se i stavljajuci sitan novac pozdravio ostale jahace i krenuo.Nije sumnjao u ispravnost svoje trenutne odluke.Ona je bila vodjena zeljom da sazna i pronadje svoje pravo ja koje kao da vise ne stanuje tu, kod njega.
Prvo skretanje sa auto puta,zatim odvojak sa glavne prometnice i vec je prolazio losom cestom pored rijeke. Prvo skretanje i put ga je doveo do rijeke.Pazljivo je smjestio svoju vjernu suputnicu na njegovim lutanjima,koja su mu uzgred govoreci, vise pitanja nego odgovora nudila,u hlad prekrasne vrbe i stavio plocicu ispod nogara.Skinuo je cijelu opremu sa sebe i dozvolio suncu da mu nakratko pomiluje kozu. Skoro je zadrhtao od ugode.Zasto nema crnu kozu,pomislio je.Kako je to sa tim stvarima sve sto je lijepo i ugodno nesmije dugo trajati.Kao djete provodio je gotovo cijelo ljeto polugol, izlazuci se po cijele danu suncu.Uskoro ce doci to na naplatu.Sa tim mislima sjeo je na rub tako da je mogao noge u vodu spustiti a ujedno biti u hladu velicanstvene vrbe koja se svojom zastitnickom krosnjom nadvila nad velikim dijelom obale i vode.Kao predimenzionirani kisobran.
Gurajuci stopala u vodu ocekivao je hladnocu ali ovo ga je iznenadilo,tako hladna voda u sred ljeta? Hladnoca koja mu je obavijala stopala cinila mu je dobro, no potencirala je provalu sjecanja na minule dane.Sjetio se da je kao mladic kampirao sa svojom dragom pored rijecice koja je bila tako hladna da se nije niti plivati usudio,vec se samo pracako tamo gje su mu stopala osjecala dno.Njegova draga usla je u vodu samo do koljena. Rjecica je opet tu i on je tu (ne vise kao mladic,ali ipak) a zasto je sam? To pitanje mu je dobivalo na vaznosti,polako.Popio je malo vode i pokusao misli usredotociti na vazno.Sta je vazno? Mora saznati svoje zelje - gdje su - to je vazno. Mozda ce se nakon toga ostala pitanja sama rijesit,potajno se nadao. Promatrao je vodu i pokusavao se u mislima prebacit u djetinjstvo (u vrijeme prije nego je imao zelja - samo sreca trenutka,zadovoljstvo bivstvovanjem,samo po sebi u svijetu jednog fizicki zdravog djeteta).Nije uspijevao od prve.Prvo mu je misao zastala na tinedzerskoj dobi kad je tako sjedio sam pored vode( jer je upravo dobio korpu) i u sebi pjevusio song Deep Purplea:"When a blind man cries". (... ako odlazis,zatvori vrata, jer ne ocekujem nikoga....ja sam slijepac ...ja sam slijepac..).Zasto je onda osjecao samo prvi dio ( ako odlazis - odes ) a tek sada u jednom frapantnom blicu, drugi dio - ja sam slijepac. Sva tehnika disanja koju je savladao na bezbrojnim satima treninga sad mu je polako vracala puls na normalu.
Snagom volje vidio je ponovo sljunak na obalama Drave i svoje prijatelje kako skacu sa jednog ispupcenja u rijeku i pustaju da ih struja nosi do plicaka stotinjak metara dalje i onda ponovo.Vidio je opet sebe kako ih nagovara da preplivaju cijelu rijeku.Zabezeknuto su ga gledali jer to nisu nikad radili.Samo su gledali kako odrasli djecaci to rade.Prepirka i opet je bilo:"Idi ti prvi, pa onda idemo mi". I vise nije bilo povratka.Vidio je sebe kako junacki skace u vodu i izvjezbanim zaveslajima (za djecaka) odmice od obale.Vec je bio na tri cetvrtine i onda se zbilo ono sto se moralo zbiti.Jasno se toga sjecao,disnje mu je od napora postalo disharmonicno i poceo se jos vise umarati.Jasno se sjetio djecjeg straha.Straha djeteta koje se pita da li je to kraj,nije li bilo bolje biti manje hrabar i ne se isticati i pokusavati uvijek biti vodja.Sjetio se da je tako bez snage bio odnesen izvan istrazenog toka rijeke i dodatno se bojao da ne naidje na vir koji bi mu bio zadnji.Sjecao se sada tih momenata i spoznao da niti tada nije imao osjecaj paralizirane panike.Ne,nego neku tuznu sjetu za zivotom koji je trebao biti pred njim.Djete se odlucilo na borbu.Plivati nije zelio jer mu nebi bilo dosta snage do obale.Podigao je glavu i promotrio kamo ga rijeka koju je volio nosi.Nazirao je sitne valice u daljini sto mu je govorilo da je ispod plicak.I zaista,sa smjeskom se jahac sjetio tog osjecaja.Spasen.Djecak se nalazio na sprudu,tankom ali ipak, nije bio u vodi.Oko njega samo nepoznata obala grmlje i drveca.Hoce li ga tu naci? Kad ce ga njegovi prijatelji poceti traziti? (odkud sumnja u njih). Jahac se cudio kako je kao djecak nalazio ispravne odgovore, a sada? Djecak je odlucio odmarati i skupljati snagu oko sat vremena i onda preplivati do ne tako jako udaljene obale.Zasto se oslonio na sebe a ne na nekog drugog.Tezio je necemu i zelio je da ova rijeka ne bude kraj njegovim stremljenjima,zelio je nesto postici u zivotu (vise je samo znao sta nece a manje sta hoce).Posle toga je djecak poceo opasno trenirati svoje tijelo.Borilacki sportovi,trcanja,dizanja utega,vjezbe vizualizacije i koncentracije,disanje iz donjeg dijela trbuha..... Dizao se ranije da bi prije nego podje u skolu mogao raditi trbusne i sklekove.Navecer je odlazio svaki dan na trening kimona prebacenog preko ramena povezanog pojasom. To su bili sretni dani.Sada se pitao da li zbog endorfina ili zbog neceg drugog.Naginjao je vjerovati da je to zbog osjecaja moci koji je tada posjedovao.Spoznaje da sve moze ako pozeli.Ali.kako je to otuzno,ni tada nije imao jasnu zelju .Zurke i sexa nije manjkalo ali to nije bilo misljeno kao cilj, vise kao pijenje vode ili oblacenje crnine na sprovodima,nesto sto ide uz te godine.

Okupao se i sad je opet stajao na suncu (samo 5 minuta) zeleci oblikovati svoju zelju.Kako ljudi oblikuju svoje zelje,odakle one dolaze.Da li one gospodare nama ili mi njima? Jasno je razlikovao potrebu od zelje.Osjecao je potrebu da jede malo ali nije imao volje ustajati i traziti hranu u prtljagu.To je tako jednostavno.Ali zelja? Nekako mu je sinulo da ona nebi trebala dolaziti iz ratia nego odnekud drugud.Ali odakle.Ako misli da zeli da li je to onda zelja po sebi,tj. to sto uistinu zeli. Nekako nije u to vjerovao. Razmisljao je o tome kako mu dobra muzika izaziva pozitivne emocije.Emocije, to bi trebalo biti. Zelja bi trbala biti emotivna.Polako ga je glava pocela boljeti od toga. Pozelio je da je vecer i da je u nekom kaficu gdje svira dobra muzika i gdje se ljudi razgovaraju. Da li ja to zelim? Odgovor je bio potvrdan.Ipak znao je da ga mozak samoobmanjuje, da je bio puno puta negdje i da osim muzike (koja je stalna) sve drugo je rekurirajuce i da su razgovori tamo povrsni i poznastva su samo sex i opustanje prenapetih tijela i psihe koja cijele dane trpi " emocional violence". To je bilo prije, rjesenje.Ovaj puta to nije bila zelja od nekud,neznam odkud, nego restituio ad integrum tj. povratak u prijasnje stanje sexa i rock end rola. Mora razmisliti.Zasto je to tako tesko.Zasto je mogao skakati sa mosta,roniti sam na 40 m dubine a sada stoji kao slijepac,bespomocan da ucini slijedeci korak.Niti slijepac ne radi korak ako nije usmjeren prema cilju,sinulo mu je. Dobro i on ce tako.
Razmisljao je kako su drugi to rjesavali.Sjetio se politickih govora-mi hocemo vece,bolje i vise i mi cemo zajednickim snagama nase zelje ostvariti.Tvornica u Obrovcu nije nikad bila njegova zelja.Toliko o tom, tu nema rjesenja.
Dan je odmicaio u svom "sada" i polako je naginjao kraju.Jesmo li i mi samo kao jedan dan? Neki leptiri zive "cijeli" dan a neke kornjace malo vise.U cemu je razlika.Naravno u vremenu ali u sustini nema bitne razlike.Oni nemaju zelja,ponovo mu se vratilo.Ako zelim biti slavan, sta se krije iza toga,tesko je mozgao.Znaci da zelim da" dignem ruke a puk da me slijedi"i,da mi djevojke bacaju listice sa svojim telefonskim brojevima i otiskom ruza za usne?Kamo bi ja taj puk poveo (slijepac vodi slijepca).Da li bi mogao zadovoljiti te djevojke koje bi u meni vidjele idola? U glavi mu se sve vise komesalo. Zelim biti bogat,materijalno.Moja kuca,moja jahta,moj auto,moji motori,moje "prijateljice".Tu je vec malo duze razmisljao.Zasto je pomislio "moji motori",je jos mogao shvatiti ali zasto "moje prijateljice", nije mogao objasniti.Mora biti da si mozak uzima prema semi "dozivljeno-nauceno" misli. Mijenjanje motora,iako neugodno, je jos mogao razumjeti ali mjenjanje zena,ne.Motora upoznas i vidis mu dobre i lose strane, te onda uzimas drugi prema potrebama koje se namecu u buducnosti. Ili imas nekoliko motora ako si bogat. Ali uzimati drugu zenu znaci da imas nove potrebe?
Polako mu je proslo glavom da nece prije veceri doci do suvislih misli. Da li je to vazno,da je vecer ili nije? Sjetio se pokojne Janis J. i njene pjesme " Vrijeme je na mojoj strani"
Sacekao je da je vecer sa svojim bleurom postajala zagasitija, pa tamnija i napokon ga je obavijao mrkli mrak.Zelio je sto duze osluskivati tisinu ali to je bilo sve drugo nego tisina.Svi moguci zitelji ovoga kraja kao da su cekali noc da se prenu iz svog mrtvila i pod zastitom noci krenu u potragu za hranom ili jos necim.Prava kakofonija zvukova.Kako bi mogao prezivjeti u prirodi,mislio je, ako ne raspoznaje zvukove i nemoze ih njihovim vlasnicima pridruziti,osim zaba naravno.Zar se toliko udaljio od prirode?
Kao djeca cesto su kampirali i lezeci tako na ledjima promatrali su udaljene zvijezde i zamisljali njihove zitelje.Nije bilo straha od njih,kao danas, za njih su oni bili pozitivni. A ako i ne tu je uvijek bio neki junak kao Flasch Gordon ili Sreberni letac ili njegova miljenica Uranela, da im istjeraju lose misli iz glave.
Promatrao je sad tako neko vrijeme zvijezde i bio zahvalan cinjenici da nema veceg grada u blizini, te moze jasnije vidjeti nebeski svod. Zasto nema vise takvih misli kao onda? Sada mu se u misli potkrao Rutger Hauer koji glumi klona u filmu "Blade Runner" i gdje drzi Harisona Forda za gusu i govori mu:" Ja, koji sam vidio udaljene galaksije,ja koji sam gledao Nove kako se radjaju, ja koji sam vidio mjesta o kojima ti nemozes niti sanjati, ja sad moram umrijeti." ( klon ima ugradjeno nesto da se nakon proteka odredjenog vremena, za zastitu pravih ljudi, sam unisti ). Ja nisam vidio Novu kako nastaje, nisam putovao zvjezdama i vidio udaljene galaksije u njihovom sjaju, ja isto, moram umrijeti.Ali ne danas, ne ovdje. Spomenuti klon je krenuo u potragu za svojim stvoriteljem (nekim cudakom na Zemlji) da bi spasio zivot, jer mu se to cinilo jako vrijednim. Njegov nacin zivota mu je bila "svrha egzistencije". Sada je uocio ono sto mu je promaklo prije puno godina kad je prvi put gledao taj film,kao i nekoliko puta poslije. Kako je to jednostavno kad covjek ima oci (koje vide). Kloni su bili u " najboljim" godinama i zato nisu sumnjali u opravdanost ekzistiranja a ujedno su imali dosta mogucnosti dozivljavati puno "novoga".
Trebalo bi dozivjeti nesto novo (sta kosta da kosta). Jos jedan problem. Ne mora biti ako rijesi ono pod nazivom " zelja ".
Odlucio je napokon, zapaliti vatricu.Uvijek je uzivao u toj toplini koja je vise grijala dusu nego tijelo.Razmisljao je o tome kako bi sad da je negdje na Klondaiku vatra bila vazna, zivotno vazna. U sjecanje mu je navrla kratka prica Jacka Londona o prekaljenom covjeku( iz onog doba kad ljudi nisu jos bili umrezeni) u Kanadskoj pustosi koji unatoc spoznaji da se to ne radi na tako niskoj temperaturi, putuje (ide pjeske) iz mjesta A u mjesto B SAM.Temperatura pada jos vise i on staje u vodu (koja je prekrivena tankim ledom i snijegom koji opet sprecava da se formira deblji led ). Mora zaloziti vatru ili se smrznuti u kratko vrijeme.Posto nije mogao duze birati pogodno mjesto,pokusava zaloziti tu gdje je.Ukratko prsti ruke se ne zele pomicati izvan debelih rukavica a opet u njima nemoze kresnuti sibicu.Na kraju mu to uspijeva i vec se plameni jezicci penju u vis.Njegova dusa likuje.No, tada vatra otaplja snijeg sto lezi u velikim kolicinama na granama drveca, ispod kojeg je zapalio vatru (previd). Hrpa snijega pada na vatru i gasi je.Covjek placa racun svojoj umisljenosti.Cica mica, gotova prica.
Stavio je novo drvo na vatru i razmisljao da li da uzme svoje svakovecernje lijekove ili da to izostavi i uzme flasu iz prtljage.Uzeo je flasu i osjetio dobro poznati osjecaj u grlu kao pecenje a opet ne, pa onda u jednjaku i napokon se ugodna toplina sirila njegovim tijelom.Vjerovao je da ce mu misli postati pozitivnije i krenuo stavljat jos jedno suho drvo na vatru.U glavi su mu opet igrale slike.Jasne i neumitne, nikako zbrkane. Taj pokret stavljanja komada drva na vatru ga je sjetio na jednu pricu koju nikad nije volio.Prica je kratka i napisal ju je opet Jack London kao nijemi statist u zemlji Inuita. Mlad covjek i njegova zena i stari otac i njihova pseca zaprega.Zena veli svom muzu da je zaprega sprema i to vec duze.On odgovara da zna i pritom sakuplja jos vecom brzinom komade suhog drva i stavlja ih na ovecu hrpu kraj svog starog oca.I tako to opet dok ipak jednom krenu on i zena i zaprega a starac ostaje sjediti kraj male vatrice sa vecom hrpom suharaka. Mucen necim sin opet zaustavlja zapregu i zeli ju okrenuti ali mu zena govori da je dosta ucinio za njega ( oca) da ima jako puno drva i da drugi ne ostavljaju svojima niti toliko i da ce svi izgladniti ako bude i dalje sa njima slijepac koji jede i da treba misliti na njih i na djete.Trenutak neodlucnosti i uzvik kojim Inuiti tjeraju zapregu. Starac sjedi sam kraj vatre i po temperaturi osjeca da se spusta noc.Stavlja jedan suharak u vatru. Sretan je da ima tako dobroga sina koji mu je toliko drva nakupio( osjeca pod starackom rukom ). No sluh ga nije ostavio i uskoro cuje vukove kako mu se priblizavaju.Malo se strese i stavlja jedan suharak na vatru. Ima on sretstava i volje za borbu. Vukovi,pametne spodobe; cekaju.Starac razmislja o svom zivotu retroaktivno i stavlja jos jedan suharak,primjecujuci da ih je sve manje.Reducira vatru ali to dovodi vukove blize da ih moze i osjetiti. Ne navaljuju samo cekaju. Starac osjeca dah zivotinje na licu i ruka mu sama uzima suharak (kojih je samo jos par ostalo) i ...zastaje u pola pokreta i....baca ga proc u snijeg i gasi vatru.
Jahac je stavio jos jedan komad drva na vatru i potegao jos jedan gutljaj vatrene vode.

Original - sva prava pridrzana

Whitesnake - Here I go again

I dont know where Im going
But, I sure know where Ive been
Hanging on the promisis
In songs of yesterday
An Ive made up my mind,
I aint wasting no more time
But, here I go again
Here I go again

Tho I keep searching for an answer, .
I never seem to find what Im looking for
Oh lord, I pray
You give me strength to carry on,
cos I know what it means
To walk along the lonely street of dreams

An here I go again on my own
Goin down the only road Ive ever known,
Like a hobo* I was born to walk alone
An Ive made up my mind
I aint wasting no more time

Im just another heart in need of rescue,
Waiting on loves sweet charity
An Im gonna hold on
For the rest of my days,
cos I know what it means
To walk along the lonely street of dreams

An here I go again on my own
Goin down the only road Ive ever known,
Like a hobo* I was born to walk alone
An Ive made up my mind
I aint wasting no more time

But, here I go again,
Here I go again,
Here I go again,
Here I go...
An Ive made up my mind,
I aint wasting no more time

An here I go again on my own
Goin down the only road Ive ever known,
Like a hobo I was born to walk alone
cos I know what it means
To walk along the lonely street of dreams

An here I go again on my own
Goin down the only road Ive ever known,
Like a hobo I was born to walk alone
An Ive made up my mind
I aint wasting no more time...

But, here I go again,
Here I go again,
Here I go again,
Here I go,
Here I go again...
(op. HOBO je skitnica - ne mjesati sa HOMO)
Ta se rijec mijenjala 1987 sa " drifter" - nomad
da se ne pomijesa sa rijecju homo.

Toplina vatrene vode,sjetila ga je na lijepu pjesmu iz proslosti koja je bila,za njegov ukus,u originalu,prezestoko svirana.Razmisljajuci sada o tome nakon 20tak godina, text mu se ucinio,vise nego lijep i prikladan za opis njegovog sadasnjeg,nezavidnog stanja.Svaki,bas svaki stih te pjesme mu se ucinio kao da je samo za njega sada, a ne prije napisan.
Razmisljao je o tome ko je to napisao i da li je prvo bio text pa glazba ili obratno.Nakon jos jednog gutljaja je bio presiguran da je u pocetku bio text (rijec) a muzika je dodana bila.
" Cekajuci da bude spasen miloscu,slatke ljubavi". Ne,nema vise cekanja.

Stavljajuci jos jedan suharak na vatru,koja je prijetila da se ugasi,odlucio je ( an Ive made up my mind). Odma izjutra krenut ce dalje i potraziti ce to sto je osjecao da fali u njegovom svijetu.I ne ce reci "evo me opet na toj cesti,koju jedino i poznajem,kao skitnica,koji je rodjen (no fate) da skita sam po samotnim cestama svojih snova".
Nema sudbine,treba se boriti,cvrsto je odlucio.Zivot je borba.Kada gubis bitke,ne gubis rat.

Sangri La - evo me

Original - sva prava pridrzana

CRNA NINJA

Masina je vriskala na( pre) visokim okretajima iz zavoja u zavoj. Obicno jos se to nije dogadjalo,jer ona nije nikad mucila svoju voljenu masinu.Bila je vrstan pilot i motore si je kupovala,uz velika odricanja,sama i stoga je uvijek bila njezna sa rucicom gasa.Nije bila spora,naprotiv, jako,jako brza za ostale djevojke i vecinu muskih,koje je poznavala. Marljivo je ucila da bi mogla u buducnosti svoje zelje i strasti prema brzim stvarima uz manje odricanja i teskog rada financirati. Nezavisnost je bila njena deviza.
Sada je jurila prevelikom brzinom za ovu cestu,koja se samo tako mogla zvati ako je covjek jako tolerantan. Cesta je vodila dolinom rijeke i nije bila odrzavana.Nekada je bila dobra ali su je prestali odrzavati od kada je u blizini nastao autoput.
Svaki novi zavoj dovodio je amortizer volana do krajnjih granica.A gume iako skoro nove i prilagodjene takvoj voznji,cvilile su kao ranjena zvijer u svakom zavoju.
Glavom su joj letjele misli a vidno polje se sve vise i vise zamagljivalo kao nebo koje prikuplja olovne i sive oblake da bi stvorilo oluju. ( " jahacica u oluji").
Njeno vitko tijelo se treslo a dusa joj je jecala sa svakim sjecanjem na proteklu noc. Nikad nije bila dovoljno dobra,predbacivala si je.Cak i taj koji ju je sinoc ostavio,nije to ucinio dostojanstveno,nego sa prijekorom da je ona kriva jer nezna davati ljubav kakva se danas ocekuje.
Na tu pomisao jace je zajecala i tijelo joj se nekontrolirano zatreslo,te je ruka odvrnula rucicu gasa. Posto je vec bila nagnuta,to je imalo za posljedicu da je zanji kotac postao prebrz,te si je poceo stvarati svoju,zasebnu putamju.Svaki normalan pilot bi tada uz provalu straha, pokusao prednjim kotacom ispraviti tu neugodnu situaciju i to bi dovelo do toga da bi se motor zestoko zatresao lijevo desno u kratkom vremenskom intervalu i na kraju bi napravio salto a pilot bi bio katapultiran neprijed u zrak. No ona nije ucinila nista jer je i do sada vozila vise podsvjesno i mehanicki. Prepustila se neumitnoscu nadolazece nesrece.Nije to bila kontradikcija nego,naprotiv sreca u toj nesreci.Ne cineci nista,zadnji kotac je brzo prestigao prednji i "polegao" motor bocno.Klizanje je bilo spektakularno,no ona to nije vidjela jer je bila u centru dogadjanja,posto je propustila odgurnuti masinu od sebe nakon sto joj je amortizirala pad.Bila je zakinuta za vatromet iskra koje su ostajale za klizucim bolidom. Rinzola ili kakve prepreke u ovoj zemlji bile su rijetke i to je rezultiralo time da su zena i metalni at zavrsili na zelenilu kraj ceste,bez da su bili smrskani o prepreku ili od nje odbaceni natrag na cestu.
Lezala je tako nepomicno,bez zelje da se pomakne,svjesna da je njena lijepa Ninja nedaleko od nje, cak jako blizu.Njezino culo mirisa ju je o tome izvjestavalo.
Zeljela je samo tako tu lezati, zauvijek.


Prekrasan krajolik po lijepom vremenu,uvijek je kod jahaca imalo za posljedicu sporu voznju.Amortizeri su mu bili zbog toga zahvalni,jer je cesta,nekoc lijepa,bila sa dosta izbocina i ulegnuca.Pogled mu je lutao od obale rijeke do horizonta,te se zaustavljao da bi u oblacima prepoznavao nesto.Cesta je bila pusta i vec jako dugo nije nikog vidio. No cuo je nesto sto je zvucalo kao turiranje sportskog motora.Cuo ga je a sada ga vise ne cuje.Znao je da ide prema njemu jer se zvuk pojacavao da bi iznenada sasvim izcezao.Jos je mucio misaoni sustav tom cinjenicom kad iznenada,bez ikakve najave,ugleda ono sto ga je najvise uzasavalo,nepomican motor i nepomicno tijelo,desetak metara dalje.
Zurno je prisao pilotu,letimicno pogledavsi motor.Crna sportiva stranih tablica.Siroti sigurno nema iskustva sa ovim dobrim cestama,pomislio je i brze bolje kleknuo pored nepomicnog tijela.Nevjerica mu je prosla mozgom (izvana je bilo tesko bilo sto kod njega uociti). U stvari,ne toliko cinjenica da je to zena,nego da je to " sama" zena. To jos nije dozivio da zene voze same. Potisnuo je te misli i napravio kratko vjezbu disanja koja ga je morala trenutno osloboditi svih nepotrebnih misli i uciniti ga podobnim za ovu situaciju. Znao je sto treba ciniti,zahvaljujuci iskustvu na drugima a i na sebi.Prvo joj je opipao puls na vratu i bio zadovoljn rezultatom. Gledao je da li se joj prsni kos dize i spusta u pravilnom ritmu.I to je stimalo.Ispitivackim pogledom krenuo je crno-plavim kombinezonom od glave do cizama.Polako mu se to cinilo sumnjivim.Zar je to zasjeda. Previse su to utjecaji jeftinih filmova,sa smjeskom pomisli. Nakon kratke koncetracije ponovio je razgledavanje.Nije uocio nikakve sumnjive stvarii osim tragova zemlje i trave i normalnih ogrebotina koze kombinezona. Pozornost je posvetio glavi i viziru na kacigi.Bio je taman.Otvorio ga je i sa nelagodom ustanovio da djevojka ima zatvorene oci. Kao mrtva ,moguca posljedica slomljene vratne kraljeznice. Ali onda ne bi disala. Zasto se ne mice razmisljao je dalje,nesiguran u svoje dalje postupke.
Hej,hej,progovorio je normalnim glasom.Nema odgovora. Pregledao joj je ruke i noge i nije nasao nista neobicno.Sve je bilo u fizioloskom polozaju. Sto bi jos moglo biti,naprezao je svoj misaoni sustav pretrazujuci bazu podataka koju je posjedovao.Nije je zelio pomicati. Razmisljao je o tome da li vrijeme radi za njega ili protiv.Posto je i bio covjek od akcije i prihvacao rizike koji su bili nuspojava tih akcija,prodrmao ju je i glasnije izgovorio:"Hej, hej ti, djevojko".
Iznenadio se u prvi mah,ne reakciji nego jeziku i smislu izrecenoga.rekla je da je pusti na miru, na njemackom jeziku.Dakle to su bile njemacke tablice,prisjecao se.Zasto da je pusti na miru nije mogao dokuciti,posto mu jezik nije bio problem. Zasto,pitao je.Nije dobio odgovor. Podsvijest mu je saputala na drugoj valnoj duzini da nesto na stima.On je uvijek slusao sto mu govori njegova podsvijest. Dao si je malu pauzu i onda zakljucio da je djevojka samoubojica.Da, ali zasto je onda ziva? Zene neznaju niti samoubojstvo napraviti kako treba,pomislio je.Vec narednog trenutka je posramljen takvim pomislima,bespomocno sjedio i pokusavao se koncentrirati. Uzeo je flasu sa vodom i poceo polako,prvo kap po kap sipati na zatvorene oci."Pusti me na miru",ponovila je.
Usporedjivao je tonalitet i intenzitet rijeci izgovorene prije i izgovorene sada. To ga je zabrinulo,isti glas,bez ljutnje,samo kao da tjera muhu od sebe. Odlucio je skinuti joj kacigu. Uocio je da je kaciga u boji sa nekim cudnim likovima,kao kod tetovaza.Nije se branila. Gledao je crte lica i pokusavao odgonetnuti starost. Malo preko 20,ali ko to moze sa sigurnoscu znati. Mozda ima i 25. Dvoumio se o daljnjim postupcima svojim.Sta ti je,upitao je. "Pusti me na miru,nije mi nista". To je bilo dobro,za pocetak,radosno je pomislio. Odlucio je razmisliti o situaciji a ujedno u pravilnim razmacima nesto pitati,samo tako,nebi li dobio odgovor. Pitao je ko je, odakle, kolko dugo vozi motor i takve trivijalnosti. Sutnja. Sutnja je - lose.
Jahac se posvetio njenom crnom ljepotanu. Nije ga pokusao dizati.Nije bilo potrebe za tim,samo si moze navuci ledjobolju. Osim potrganog vizira,slomljene plastike i malo zavinute rucke volana,nije na prvi pogled,nista strasnije uocio.
Sada je promotrio mjesto gdje se nalaze i vidio da je mjesto dobro. Grmlje,trava i pokoje drvo u okolini. Pronasao je dobro mjesto na samo pedesetak metara od ceste. Proplanak poluokruzen grmljem i par drveta. Prvo je parkirao svoju miljenicu te se vratio po njene stvari. Imala je bisage,koje su jos bile na Ninji i tank torba koja je bila par metara dalje. Kleknuo je pored nje i poceo ju podizati na ruke, odlucan da ju spusti ako imalo protestira ili pokaze bol na licu. Pazljivo ju je dizao i cudio se izostanku reakcije. Odnio ju je na pripremljeni bivak i spustio na vrecu za spavanje.
Izuo joj je i cizme i sjeo da razmisli.Bilo je toplo i mislio je da ce je njen kombinezon jos stititi od svjezine nadolazece veceri. Cinjenica da nije imala vrecu za spavanje mu je pokrenula tok misli. Ona spava po smjestajima (uvijek).Nije zelio dalje u tom smjeru razmisljati.Ona ce se trgnuti iz te letargije i otici ce svojim putem i bit ce prolazna. Svejedno tko je i odakle.
Vratio se do njenog motora,koji je lezao dvadesetak metara udaljen od ceste i prekrio ga sa par grana,koje je uzeo sa okolnog grmlja.Osigurao je teren. Zasto je to ucinio.Nije znao.Nije se niti naprezao,jer je u svakodnevnom zivotu i bio covjek od akcije.Mozda joj ko ne zeli dobro ili nesto takvo.Bolje je tako dok sama ne odluci,kuda ce dalje.
Sjedio je tako i pokusavao naci modus razmisljanja koji bi ovome bio dorasao. Ima li tu opsanosti za mene i od koga? Ne bi li bilo bolje da ju prepustim nekome? Kome? Ovo nije njegova a niti njezina zemlja.Hoce li joj biti dobro kod njih.Kod koga? Policije ili saniteta? Odlucio je cekati. Znao je da vrijeme uvijek pokaze sta je dobro.
Uhvatio je seba kako je gleda. Bila je lijepa,na neki nacin. Vidio je on dosta toga i nije je usporedjivao.Nego kao da je bio zadovoljan onim sto vidi.
Nakupio je dosta suhog granja i sjeo naslonjen o drvo. Pokusao je razmisljanje podici na neki visi nivo. Tu se pitao da li je ona ukrstila njemu put ili on njoj.Tu je bila slijapa ulica.Ponovo ju je promatrao.Nije imala lice neke frapantne ljepote,vise jedno normalno lice djevojke u tim godinama. Kosa joj je bila gusta i srednje duzine. Izgledala je normalno,na prvi pogled,ovako izvana.

Malo hrane i (opet) vatrenu vodu stavio je kraj sebe. Potegnuo je gutljaj i pripremio se na cekanje.Misli je pokusavao ne doticati,dajuci im sansu da polako prodju pored njegove svijesti kao vlak,te nestanu na obzorju u neznatnost. Nastojao je da mu mozak bude cist od svega da bi mogao uci u tzv. beta modus, tj. postici da mu mozak "duboko" spava. Nakon samo desetak minuta takvog sna bit ce u mogucnosti da ostane budan cijelu noc,da bi je mogao braniti. Nije sada dopustao da mu se misli bave kauzalitetom i svrsishodnoscu postupaka.Jednostavno,situacija je tu i on mora biti spreman. Bude li zaspao nece si moci oprostiti.Uvijek je bio prestrog sa sobom i svojim tijelom.Mucio ga je kao mladic spartanskim treningom a sad spartanskim mislima. Trebalo mu je dosta vremena dok je dostigao beta valove i to ga je povratno zabrinjavalo. Mozda ipak da nosi neko oruzje sobom u takve krajeve,nije vise tako mlad. Odlucno je odbacio takvu pomisao sa spoznajom da oruzje samo cini covjeka ovisnim i ako ga nemaju onda su bespomocni. Njegovo tijelo je bilo oruzje i mozak koji je mogao postici koncentraciju koja je bila potrebna za obranu,jer napade i nije trenirao.Mozak mu se mogao u trenutku (umjesto da se sledi od straha) osloboditi svake misli(dobre ili lose) i postati kao povrsina jezera na mjesecini,kao srebrna voda u kojoj su se odrazavale protivnikove namjere. Na taj je nacin mogao adekvatno reagirati,djelic sekunde prije nego je protivnik uopce krenuo sa svojim pokretom.
Polako se probudio iz REM faze i otpio ( opet) gutljaj vatrene vode i cekao.
Vecer se preobrazavala,sa zalazecim suncem na zapadu,u noc.

Original-sva prava pridrzana.

"Gdje sam?", prozborila je nesto tisim glasom koji nije odavao posebne emocije ali nije bio takav da bi ispoljavao duboku depresiju.Jednostavno,normalan glas i jasni smisao pitanja. "Nigdje posebno,izvan naselja", odgovorio je najmirnijim glasom koji je mogao pronaci u svojoj zbirci glasova. "A tko si ti",pitala je dalje uspravljajuci se u sjedeci polozaj. "Sve me boli",konstatirala je i prije nego joj je jahac mogao odgovoriti. "Slucajni namjernik",rece i pogleda je da vidi ima li grimase na licu njenom i hoce li uspjeti ostati sjediti. "Slucajni,kazes? A jesmo li sami", dalje je pitala bez da je mogao uociti promjenu tonaliteta u glasu a on je znao slusati.
Nije zelio odgovoriti vec joj uputi pitanje:" Tko si ti i sta tu radis". "Primjetio si da sam Njemica i sad razgovaram sa tobom", mirno je odgovorila.

U prvi tren htio ju je upitati da li je sama (cijelo vrijeme) no pitao je samo:"Ima li opsnosti za tebe, da li te netko progoni ili trazi zbog neceg?. Svijest o znacenju izrecenog ga je lagano dirnula.Nije se samoobmanjivao i shvatio je da ga je odgovor na to pitanje intrigirao, ne na nacin, da se bojao fizicki mogucih progonitelja,nego sasvim drugacije,na pomalo zaboravljeni nacin. Brzo si je oprostio tu misao sa obrazlozenjem da je on uvijek i prema svakom dobar,bez iznimke."Ne trebas se bojati, daj mi, molim te nesto za popit,jako sam zedna". Odgovor ga je ponovo iznenadio jer to i nije bio odgovor vec vracanje lopte u protivnikovo polje.Da,ali ona je premlada za takvo iskustvo.Razmislit ce poslije o tom.Dao joj je vode.Pila je polako gutljaj po gutljaj,smotreci ga, ali ne sa strahom ili nevjericom vec sa malko probudjenim interesom za svoj milje."Daj mi molim te,nesto jace",opet mirnim glasom i ruke poluispruzene prema flasi na zemlji, kraj jahaca. Zagrcnula se zbog predugog gutljaja ali nije ispljunula vec je junacki ispila jos jedan,puno normalniji i cepeci flasu vracala mu je.Zelio je prilikom uzimanja flase iz njene ruke,ovlas dodirnuti njene prste.Nije to ucinio ali sama pomisao ga je zabrinula.Sjeo je polako natrag i oslonio se ledjima na drvo,ne zeleci izmjenjivati vise informacija sa njom.Treba prvo to sve obraditi da bi se mogao zauzeti ispravan stav,bila je njegova deviza.Kakav stav bi trebao zauzimati ako nije u opasnosti, ako se on,po njenim rijecima ne treba bojati.Dakle ona ne treba ratnika,nego... Koga ona treba,pitao se.To nesmije biti njegova briga,previse je mlada,zakljucio je.
Ona je legla natrag na vrecu,kao i prije,samo si je sad stavila pod glavu smotani rucnik iz njene prtljage i imala je otvorene oci. Ta ga je cinjenica radovala jer je znao da je sad sa "ove" strane,sto ce ubrzati ovu situaciju koja je za njega.....kakva,dobra ili losa,ugodna ili ne,trebao bi znati.Misli su mu odlutale u vrijeme kad je imao 20tak godina i bio na staznom ronjenju u Puli.Sjetio se plavuse njegovih godina iz Danske, koju je ucio roniti i proveo nekoliko dana prije nego je otisla.Bila je jako lijepa i jako sama.
On se dizao jako rano u onom omladinskom smjestaju gdje je njegova ekipa odsjela i odlazio plivat do jednog mjesta izvan oficijelne plaze i tamo mucio svoje tijelo izvodeci kate i vjezbe razgibavanja.Ona je isto bila ranoranioc i prva uspostavila sa njim kontakt.Pitanje koje mu je uputila je bilo trivijalno ali bili su jedini na plazi i jos se nije niti razdanilo.Zaustavio je tok misli na tom dijelu sada,zeleci ih analizirati.Kao mladic je naravno,bio fasciniran njenom ljepotom (ili nije bio?).Da bila je jako lijepa,prirodne zute kose i bijele koze,tipicni sjeverni tip.Pricala mu je da je tu dosla zbog jednog mladica kojega je u domovini upoznala,posto je on bio pomorac.Sada su se tu nasli i on ju je nakon vecere i setnje pokusavao (naravno) odvuc u krevet.No,ona si to nije tako zamisljala (ah te djevojke). Odpio je gutljaj vatrene vode i pustio da mu misli ponovo naviru iz sjecanja.Ona je isla svuda sa njima (roniocima) i ucila je roniti i zezala se sa svima ali je uvijek,najvise bila uz njega.Posle vecere setali su Pulom i razgovarali o svemu i svacemu.Drugi dan joj je izronio crvenog koralja, kojem se ona toliko radovala i pripremila kutiju za transport u domovinu.Vecerima su opet setali i opet razgovarali.Zasto se sad ne sjeca tih razgovora,pitao se,prijekorno.Nije je niti poljubio,za svo to vrijeme,tih nekoliko dana a niti dirnuo prilikom dodavanja necega,kao slucajno. Nije je zelio povrijediti.Ali ona je bila sretna uz njega i smijala se cijelo vrijeme.Nehajno mu se priblizavala kad su sjedili na zidicu tvrdjave promatrajuci zalazak sunaca.U to vrijeme je vec bio iskusan i znao je sta treba ciniti,ali nije.O tom djelu je sad zelio dublje,svrsishodno razmisliti.Da mu se fizicki nije svidjala bi to sve bilo rjeseno.Ali ona je bila lijepa i svi su mu bili zavidni na tom.
Misli su se pocele kretat kao po rotoru u krug i zato je otpio jedan gutljaj.I njemu je taj dio bila nepoznanica te je nedugo zatim otisao auto stopom do Danske u posjetu njoj.Izvela ga je na veceru i setali su obalom Atlantika promatrajuci silne valove(naspram Jadrana) i more koje je bilo tamno,jako tamno za njegov pojam.Opet je nije niti poljubio i sad je znao u cemu je problem.Nije u njemu izazivala osjecaje da u noci lezi budan na postelji nesposoban oka sklopiti a da ju ne vidi u tom momentu.Dusa mu nije jecala od ceznje za njezinim dodirom i nije sanjao njene usne na svojima.Sa druge strane,sjecao se toga,bio je jako potentan ali je nije zelio povrijedi jer je nije volio,sad je to znao, iz dubine duse,bez imalo rezervi,a i trebalo je sprati ljagu sa naseg podneblja.Zato je i otisao cak do Danske da joj pokaze da nisu svi isti i da on ne treba sex kao nagradu,kao pas kolacice.

Pun mladalackih ideala zelio je stvoriti bolji svijet.Zelio je da ljubav bude ta koja je osnova ljudskih odnosa a ne pokretanje tijela u nekom ritmu s teznjom da se postigne neko tjelesno opustanje,koje je u to doba bilo kao univerzalni lijek za sve ljedske probleme.Lijecnici nisu imali drugoga poslala nego su istrazivali fiziologiju ljudskog orgazma i pisali doktorate na tu temu.Dva puta dveno,ujutro i navecer i nema stesa niti tenzija ljudi su opusteni i zadovoljni. Zasto onda vec nije dijelio to misljenje i podsvjesno znao da su u krivom. U svom kasnijem sazrijevanju je otkrio da je duh iznad materije,ergo,iznad tijela,koje dolazi iz stanice i protokom vremena se vraca u nista (prah si bio i u prah ces se pretvoriti, jednog dana nema te,ko da te nikad ni bilo nije). A odkuda onda,dolazi duh i kamo on ide kad tijelo propada (zbog puno sexa)?Kod nekog duh niti ne postoji i nemoze niti propasti,mislio je.

Opet se sjetio razmisljanja o tome kako nastaju odluke.Odluka stoji u pocetku svega,jer nema akcije, djelovanja bez donijete odluke.Kad skijas ides lijevo po sirokoj stazi,zasto je to tako,zasto nejdes desno?To je marginalno,znao je to ali je istovremeno sadrzavalo misao o tome zasto nasteju kolosalnije stvari? Zasto su nastale planete. Koliko god je o tome razmisljao nije dobio migrenu,kao razmisljanju o osobnim problemima. Cinilo mu se da je ljubav odgovor. Stvoritelj je iz ljubavi stvorio planete(pod uvjetom da ne zivimo u Matrixu) Stvoritelj je tako volio ljude da je i jedinog sina zrtvovao da bi se ljudi spasili. Ljubav. Interesantno da je Neo suocen sa odlukom (dilemom !? ) da li da spasi Triniti (svoju ljubav) ili cijelu ljudsku rasu, izabrao Triniti. Grijesiti je dakle ljudski,posto je Neo,covjek.
Jahac je isto zelio da ljubav bude sveprisutna. Ljubav i odricanje u korist voljene osobe.Medjutim trazeci danas po rijecniku ili po enciklopedijama jako tesko je dobiti definiciju ljucavi. Malo ko zna da postoje nekoliko oblika (definicije) ljubavi a najcesce je svode na sex (porneia). A dalje vukuci dobre konkluzije iz krivih premisa za neke postoji "slobodna" ljubav i svakovrsne incestuozne vrste odnosa,te pedofilia.
On je dobro znao, jer je tako osjecao, sta je za njega, ljubav.
Otpivsi gutljaj (ah kako je to dobro),sjetio se opet scene gdje Neo mora sresti stvoritelja (Arhitekta) i vrijeme nije na njegovoj strane te dolazi kao as na desetku jos i mutirani mr. Smith kao vrlo teska prepreka do stremljenog cilja. "Sta zelis?",pita Neo. " Jednostavno sve". odgovara mr. Smith.Tu je jahac pritisnuo na tipku koja zaustavlja tok misli u svom slijedu kao traka na videu, i razmislio. Dakle sta hoce taj koji nije niti mrtav niti ziv,nego se samo moze razmnozavati bez ikakvih smislenih ciljeva osim satiranja protivnika a sto je u biti samo destrukcija,sto logikom toga vodi destrukciji i same destruktivne jedinke (total distraksn is onli solusn)
. Smith nije mogao imati ciljeva posto je bio mutacija a mutacije nemaju svojstvo da bi imale odredjenje,tj.svrhu,posto su nastale slucajno i iza njih ne stoji naum,dakle odluka, bazirana ne vec necem, sada nebitno. A mi, sta mi zelimo? Cemu mi tezimo? Hocemo li donijeti odluku (odluke) kad budemo trebali i kakve ce one biti.Nije nazirao jasan odgovor na to pitanje ali je bio sretan da bar ima spoznaju o tome sta nece.Nece dozvoliti da netko naudi ovoj djevojci za koju on snosi odgovornost,za sada.
Noc je bila sveprisutna i zvijezde su se otkrivale ocima promatraca u svom raskosju,budeci u njemu osjecaj svrhovitosti svega stvorenoga i moci ljubavi kao pocetni poticaj za zelju koja iznjedri stvaralacki akt.
Slusao je tisinu i cuo njeno pravilno disanje te se pitao gleda li i ona u ovom casu zvijezde ili su joj misli na nekim dalekim obalama,samo njoj poznatih mjesta?

Original - sva prava pridzana

Nije uopce spavao cijele noci,kako je i namjeravao.Nekoliko puta je provjeravao da li ona spava i da li je dobro pokrivena.Pokrio ju je laganom dekom,posto je imala kozni kombinezon a noc i nije bila hladna,cak naprotiv.Mislio je kako bi bilo lijepo da opet moze zapaliti vatru,onako za dusu.Nije to ucinio iz "sigurnosnih" razloga,kako si je sam sebi protumacio.Sjediti neprekidno mu je tijelo odbijalo te je morao setati okolo,s vremena na vrijeme.Ociju akomodiranih na tamu,dobro je vidio obrise prepreka i kretao se gotovo bezsumno.To ga je ispunjavalo dodatnom sigurnoscu,koju je trebao, mislio je.Da, dobro je to znati da je tijelo tu i da se moze na to osloniti.Opet je sjeo i naslonio se o drvo.Nije posegao za flasom koja je bila pored njega.Uzivao je u tom stanju odsustva misli,neko vrijeme,prije nego mu se u svijest pocela penjati iz nepoznatih dubina
podsvijesti,misao koja je imala metalni okus i bila bljutava i gorka kao pelin i koju bi najradje ispljunuo.Misao je bila,ustvari,pitanje.A to pitanje je glasilo:"Zasto"? Nije se mogao obmanjivati,za to je bio previse iskusan,
morao je odgovoriti na to pitanje.Njegovi postupci su slijedili zamisljen put koji je zacrtalo srce i kreirala dusa.Odluku je vec donio prije,dakle,a sada samo treba da ju i sam upozna i primi na znanje,i da (a sto je mozda i najvaznije) sazna to "zasto" je tako postupio.Bude li se tu obmanjivao,biti ce to kao da peca u jezeru u kome nema riba.
Vise nije sprecavao ruku da uzme flasu i otpije gutljaj u nadi da ce mu vatrena voda kao neki katalizator vezati sve te uznimirujuce misli i rastaviti ih na proste faktore,te ce ih onda moci snagom logike i deduktivnog razmisljanja objasniti,jednu po jednu,dok ne ostane prazan,bez misli. Nema misli - ergo nema briga.Kako jednostavno,pa i drugi ljudi mogu zivjeti bez misli na tom nivou.Njima sluzi mozak samo za rjesavanje svakodnevnih problematicnih situacija koje iskacu iz rutine dana.Kada cestitaju rodjendane i godisnjice svojim poznanicima cine to rutinski( uh skoro sam zaboravio).Rutina ruls,ili mozak voli taj stend bay modus?
Mnogi,koje on poznaje,su toliko zabavljeni svime i svacime, da i ne primjecuju kako dusa vene i nestaje iz preaktivnog tijela.Ponekad bivaju zabljesnuti kada im nepoznata zena natprosjecne ljepota uputi smjesak
i krenu dalje kao lovci koji slijede trag divljaci,mozda i danima,ako je to potrebno dok ne ostvare svoj cilj. Da li su tada bili lovci ili lovina,ne razmisljaju,jer im adrenalin potiskuje sve racionalne misli u pozadinu,ostavljajuci mjesta samo za ego i postizanje "svojeg" cilja.Kad je cilj postignit,ispisuje se nova stranica u "Lovcevim zapisima" i covjek je spreman za nove radne izazove i buduce pobjede.I sve dok jednog dana,slucajno, ne naleti na stih: " ...a voljela me nije nijedna..".Njihov ego tada nadje dostojnog krivca za to i time cuva "lovca" od tragedije spoznaje.

Noc je polako tekla dalje i vec se moglo vise toga razabrati a i pogled je dalje dopirao.Nije bilo izmaglice,mada su bili pored rijeke,jer je noc bila pretopla.
Jahac je sada bio zahvalan na protoku vremena jer ce omoguciti njoj da odredi smjer koji ce formirati blisku buducnost.Ona ce morati izraziti svoje zelje i tada ce biti jednostavno aktivno djelovati.Nije na njemu da donosi uvijek te teske odluke.Drugacije je to bilo prije,sjetio se sa sjetom tih dana kada je bio na vrhuncu snage.Niti materijalno stanje,niti los politicki sistem,niti religija nije ga sprecavala da uzme ono sto je htio.
Zelje i stremljenja formirala su isto kao i danas,isto kao i sada,iz srca i duse,ali dvoumljenja nisu bila tada prisutna,samo neumitna odlucnost koja je vodila ka cilju.Sada se dodatno pitao kako to da je cilj uvijek postizao,bez iznimke.Uvijek kad je to "zaista" iz srca i duse zelio,cilj je bio postignut.Sada je bio sebi zahvalan sto je u to doba znao kad treba odustati.Vidio je u "stvarnome" svijetu ljude koji su pocinjali "biznis" i
ustrajali na losem pocetku dok se nije polako pretvorio u los kraj.U medjusobnim odnosima je isto.U ovome "stvarnom" svijetu vlada deviza:"Ako mozes,moras". To su situacije gdje se ispituje ljudsko srce i covjek stoji pred odlukom,ici sa nekim ili ne unatoc spoznaji (kojoj moramo dozvoliti da se iznjedri) da nismo "zatreskani". Opet psihologija i besposleni filozofi koji nas uce da se ljubav tesko radja,da se zalijeva i izgradjuje i u tom smislu.Ako je to tako,mislio je dalje,on nije kao ostali.Kod njega to nesto ili postoji ili ne i on to nezna rijecima objasniti,jednostavno osjeca.Osjeca.
Odgojen u drustvu gdje "pametni" stariji ljudi govore:" Ti da mozes(bilo sto), ti bi to uradio". On je tako pokusao par puta kao mladic jos u naponu snage i jedino sto je iz toga izaslo je bilo potpuno treznjenje na
najgrublji nacin.Nije mogao... a trebao je,ako nista drugo radi reputacije.Posle toga zivot mu je postao ljepsi.Ciljevi su se izostrili i sretstva su se sama od sebe pronalazila.Nije bilo vise tih nepotrebnih odlazaka u "lov" na krupnu divljac.Za vazne stvari ostajalo je vise vremena.Zivot je proticao u ljubavi i borbi za dobrobit porodice.I vrijeme je protjecalo

Sjetio se filma koji govori o buducnosti u kojoj je nasa planeta ugrozena od velike zle moci i gdje je Brus Wilis taksista a Mila Jovovic bi trebala spasiti planetu (i sire).Smuseni fratar u piramidi docekuje aliene koji su na nasoj strani i koji su dosli u piramidu zbog neceg vaznog sa tim povezano.Fratar svijestan hitnosti navaljuje na ogromne spore alijene govoreci da nema puno vremena.Odgovor je bio kratak i jasan:"Nije bitno vrijeme,bitna je ljubav". Da,ljubav je ta koju je Mila morala upoznati da bi zajedno sa cetri osnovna elementa ona postala peti element,odnosno ultimativno oruzje koje ce unistiti zlu prijetnju.

Svitalo je i covjek sa prikolicom,kojega je jahac nazvao,je vec bio tu i sad su zajedno natovarivali ranjenu jurilicu i privezivali je gurtnama.Jahac je znao da popravak nece biti moguc u nekih 2-3 dana ali se ipak iznenadio kad je covjek vrlo mirnim glasom rekao da iz njegovog dugogodisnjeg iskustva zna da su dva tjedna neki minimum jer dijelova sigurno nema niti u okolici,te ce oni doci postom.Buka natovarivanja probudila je djevojku i sad je i ona stajala pokraj, nista ne govoreci.Tuznim pogledom prelazila je uvinucima i ogrebotinama crnog ratnika kao da ga je pokusavala mentalnom snagom iscijeliti.Vozac je krenuo bez da se ikakav razgovor pokrenuo,osim uobicajnog pozdrava i cujemo se onda.
Jahac ju je gledao direktno i cekao da i ona njega pogleda."Zelis me hipnotizirati" upitala je nakon nekog vremena i pogledala i ona njega. Pogledi su im se sreli i u ocima vise niceg nije bilo.Drugacije receno,ona je bila tu a ne sa druge strane i cak se bi moglo reci da su se kutevi usana podigli za milimetar, nagovjestajuci lagani osmjeh.Nije odgovorio,nego je i dalje cekao."Zar se tu,kod vas, ne pije kava u jutro?" Naravno,odgovorio je i krenuo sa njenim torbama prema motoru,gdje je vec bila njena kaciga i rukavice.Obula je cizme i pocela smotavati vrecu za spavanje.
Vozio je polako ocjenjujuci kakva je suvozacica.Zadovoljno je utvrdio da je neutralna i da bi mogao i brze voziti ali nije zelio.Znao je i onako da ce prebrzo stici nekamo,bez obzira na cinjenicu da je i on volio piti kavu u jutro,mada je funkcionirao i bez toga.

Mali motel kraj rijeke je bio prazan i konobarica je tek zagrijavala espreso aparat.Pili su kavu u tisini. Cudio se da nista ne pita o motoru,sve te cinjenice koje su potrebne u "zbilji".
"Pobrinuo si se za moju Ninju? Znas ja imam kasko".
"Da", odgovorio je i dodao da to nije moguce da bude uskoro gotova i da se mora odluciti sta zeli nadalje uciniti.
"Zelim se istusirati i onda dobro jesti i opet piti kavu",bio je miran odgovor.
Na to je jahac ustao i otisao te sa konobaricom krace razgovarao. Kad se djevojka vratila iz sobe nakon vise od sat vremena,na stolu je bio predimenzionirani dorucak,cak i za ove krajeve gdje su ljudi rijetko na dijeti.
Jos uvije se nije smijala ali je sve vise i brze pokrete radila prilikom dorucka,skoro kao normalna brzina koju bi covjek ocekivao od jedne djevojke.Nije pusila i to ga je dodatno obradovalo.Zeljela je platiti ali je konobarica sa smjeskom rekla da je sve placeno.Nije nista na to odgovorila,vec se samo lagano digla sa rijecima:"Idemo?". Opet je jahac bio zatecen,no na srecu je to kod njega trajalo jako kratko,te se sa smjeskom podigao i slijedio je do parkirane masine.
Promet je bio jako slab i tada bi jahac uzivao u krajoliku. Promatrao bi okolna brda,slijedio tok rijeke do mjesta gdje se gubila u daljini,te vizirao oblake dajuci im neki prepoznatljiv oblik.Sada mu misli nisu slijedile taj opusteni modus.Razmisljo je kamo da vozi,gdje da stane i zasto i... jos mnogo toga.
Cesta se pela u brda ostavljajuci rijecicu samu na svom putu do njenog usca.Vec su bili na dijelu ceste koji je bio najvisi i tada iznenada, djevojka mu dotakne nadlakticu i pokaze na odmoriste kraj ceste.Zaustavio je motor sa mislju o tome da se ona uopce ne drzi za njega vec samo sjedi naslonjena na top case i u biti ne izaziva nikakvu stetnu reakciju na putanju motora.Sa jedne strane je to jako dobro a sa druge.....?

Prekrasan pogled na okolinu vratio ga je iz sivih misli.Sjela je tako da je mogla gledat u daljinu i u jahaca istovremeno.Oci su joj bile takve da se vidjelo da je "netko kod kuce",sto je bio dobar znak.Trebala je biti razumom tu, da konacno kaze sto ima u planu.Kao da mu je citala misli,odgovori:"Moj godisnji je tek poceo,prekjucer....a ti?"
"Ja idem,tako,cestom,nista odredjeno".
"Bez cilja?" pitala je dalje,gledajuci ga u oci a ne vise u daljinu kao malo prije."Koji grad lezi tamo dolje u daljini?"
"Ne znam,ali mozemo saznati ako zelis?"
Nije odgovorila samo je ustala i krenula prema motoru.

Vijugava cesta je ostajala iza Metzlerovih guma i dan je bio prekrasan a promet slab. Ili se to samo njemu tako cinilo da je sve tako lijepo?
Opet mu je skrenula pozornost pokazujuci na neki saraj kraj puta.Bilo je nesto preko podneva i vec je bilo vise auta parkiranih a sa rostilja je mirisala janjicarska hrana.Sjeli su na prostranu terasu u hlad objekta sa pogledom na dolinu.
Nije htjela sama naruciti vec je to prepustila njemu,sa izgovorom da je to ionakao njegova zemlja.Nije je razuvjeravao nego je narucio ono sto je jedino i razumno naruciti a to je ono sto je svjeze, u ovom slucaju rostilj.
Jeli su polako i sve vise razgovarali ili razmjenjivali informacije,sto bi bilo tocnije.
Pricala je sve vise o sebi o svom poslu tamo u Njemackoj o svojoj ljubavi prema motorima.On se smijao i poticao je da govori sve vise i vise,radostan laganog vracanja u stvarnost jednog mladog bica.Pustio je da ona vodi razgovor i "pazljivo" je slusao,dodajuci tu i tamo kratki komentar u smislu daljnjeg podsticaja na govor.U pocetku nije sve pojedinosti zapamtio zanesen pogledima u njene oci.Dugo vec nije na taj nacin gledao u
necije oci.
Krenuli su dalje prema gradu koji je lezao pred njima a obzor je lagano postajao osvjetljen difuznom svjetloscu.
Sa prvim mrakom usli su u grad koji je odavao tragove bojevne municije po svojim fasadama,cak stovise,ponekim potpuno devastiranim gradjevinama.Cudila se tome ali nije nista pitala,jer su jos uvijek bili u pokretu a
jahac nikad nije ni imao te novotarije koje omogucuju konverzaciju izmedju vozaca i suvozaca u voznji.
Prenociste je bilo lako pronaci jer grad i zivi od turizma i cijeli mu je podredjen.Usprkos zacudjenom pogledu vlasnika uzeli su dvije sobe.Pomagao joj je nositi prtljagu u sobu i pitao je sta zeli ciniti.Tusirati se i izaci van,ako je moguce.Uskoro su setali ulicama grada diveci se osvijetljenom mostu i gradjevinama koje su sluzile u religijske svrhe.Pogotovo su impresivno izgledale dzamije sa svojim vitkim tornjem koji je prkosno zadirao u nebo.Bilo je vrlo malo ljudi po ulicama i to vecinom turista.Cudila se cinjenici da ima tako puno kineskih posjetioca a ne vise toliko iz njemacke,kao prije sto je bilo.Sjeli su u jedan restoran sa lijepim pogledom na osvjetljeni most i narucili lokalno bijelo vino.
Sa zatvaranjem restorana krenuli su prema pansionu.
Jahac je trebao malo sna,zbog godina,ali protekla noc je bila probdjevena i dan nije bio bas lagan, no svejedno je lezao budan,nesposoban da zaspi.Da li da ga to raduje ili ne,pitao se u nevjerici,po ko zna koji put.
Digao se ranije,kao i uvijek pa je vec i motor i njegova prtljaga bili spremni.Jeo je sam u tisini,bez apetita,te popio vec dvije salice caja prije nego je ona sisla dolje.Sa osmjehom se izvinula i sjela trazeci pogledom crnu kavu.Otpivsi gutljaj,pogledala ga je nehajno i pitala:"Sta imas u planu samnom?",kao da ga pita koliko je sati ili nesto slicno. Ovaj puta spreman na takvo nesto,odgovorio joj je da je ona ta koja bi trebala znati
kavi su njeni planovi,jer da on je, u ovom slucaju, kao voda koja protjece,uvijek tu a nikad ista i da on i onako ide u tom smjeru.Nije dugo razmisljala kad je odgovorila:"Dobro,onda danas ostajemo u ovom zivopisnom gradu i idemo fotkat sve i svasta kao pravi turisti,moze?"
Danju je grad ozivio,osim nebrojnih Kineza tu su se sad vrzmali turisti svih nacionalnosti i boja koze.Cjenkala se na svakom standu,nista ne kupujici.Ocito je uzivala u tom teatru rijeci i pokreta pomjesan sa odlucnim ili nesigurnim klimanjem glave,malo gore-dolje,malo lijevo-desno.Kafenisali su skoro svakih dva sata i isprobavali lokalne specijalitete.Dan je odmicao tempom koji nije bio svojstven svakidasnjici koju je on u zadnje vrijeme poznavao.Opet ta poznata misao da sve sto je lijepo prekratko traje.Predvecer su sjeli u mali intimni restoran sa pogledom,lagano umorni i zadovoljni proteklim danom. Jeli su,po preporuci posluzitelja i pili lokalno vino.Cinjenica da nije pusila,djelovala je jahacu gotovo nestvarno.Danas djevojke umjesto bavljenja sportom ili hobijem,provode vrijeme u kaficima pri zestokim picima,inhalairajuci se nikotinskim stapicima a za vikenda gutajuci dodatno svakojake tablete ua "uzlet" emocija.
Pricala je dosta no sve vise ga nagovarajuci da i on ispolji svoje misljenje i da joj prica o svojoj proslosti.Pricao joj je ono sto je poucen dugim iskustvom smatrao da moze nositi,sada i u tim okolnostima,ne izvrcuci
cinjenice,vec samo presucujuci ponesto od svog zivota. Presutio je cinjenicu da je napustio zenu i dvoje djece prije nekoliko mjeseci,kada mu je bilo saopsteno da ima tumor prostate i ne puno vremena na raspolaganju.
Sada je razmisljao o tome kako zivot moze biti ironican.Covjek se bori i radi za materijalnu dobrobit porodice,te kad je posao konacno "gotov",kad su djeca vec skoro "svoji ljudi" i kad bi mogao putovati sa zenom koju voli i sa kojom je to sve ostvario,po svijetu,posjecujuci mjesta o kojima su prilikom teskih situacija,zajedno sanjarili,mora umrijeti.Ne danas ili sutra,ali uskoro.Sjetio se sada gledajuci ovu skoro nepoznatu djevojku kako je svojoj zeni rekao da si je nasao drugu zenu i da odlazi zivjeti sa njom.Tom je lazi htio dati supruzi sansu da si ostatak zivota uredi smisleno,prema svojim zeljama,neopterecena zalovanjem i jadikovkama nad "zlom sudbinom".Od tada je lutao nepreglednim cestama ne javljajuci se nikome,poput slona koji ide na groblje slonova samo sa tom razlikom da jahac nije imao poseban cilj.
Opet je prosla ponoc kad su si ponovo zazeljeli laku noc prilikom ulaska u svoje sobe.Opet je lezao budan i sada za razliku od drugih besanih noci ustao je i poceo raditi vjezbe za jacenje misica i istezanja.Nije trebao o tome deduktivno razmisljati,znao je da mu je obrambeni mehanizam stupio na scenu i da mu dusa odbija prihvacati smrt kao teorem i fiksno stanje.Odlucio se boriti protiv smrti a za ljubav.Znao je da koristi djevojku u tom smislu ali ionako joj ne cini nista nazao.Tj. cini joj samo ono sto bi i on volio da ona cini njemu.Taj odnos je jedini koji je u mogucnosti da nadzivi sve potrese koji prate duzi odnos jednog para,pa i sire.

Dan je ponovo osvanuo suncan i ovaj puta je vec i ona bila ranije budna i spremna sa prtljagom. Jeli su i pili kavu u tisini,jedno vrijeme,sve dok ona nije prekinula tisinu i rekla:"Sta nas sprecava da odemo do mora?
Nije predaleko?".
Vozili su dolinom rijeke koja je sve deblja i sira,laganije tekla prema svom uscu u more. Stajali su na benzinskim pumpama i svratistima,pili kavu i pricali o svemu.Iznenadio ga njen upit o cinjenici da
on uopce ne telefonira nikome.Klimnuo je samo glavom i rekao da pokaze na smjestaj koji joj se svidja kad budu prolazili pored kuca koje su nudile smjestaj.
Ponovo se iznenadio kad je pokazala rukom prema kampu.Na upitan pogled odgovorila je da on ionako ima sve za kamp a njoj treba samo vreca.Odabrao je mjesto u kampu blizu mora a ipak u hladu pinije,dalje od mjesta za muziku a ne predaleko od sanitarnog cvora.Kupili su vrecu za spavanje i nesto voca i mineralne vode.Zeljela se je odmah okupati mada je vecer vec bilo na putu u noc.Znala je skociti na glavu sa mola i muski plivati.Poslije vecere su sjedili na klupi kraj mora i slusali valice kako u pravilnim razmacima lagano zapljuskuju zal sa onim svojim specificnim zvukom nalik na grgljanje.Pitao ju je kako to da zna tako plivati i skakati u vodu.Sa smjeskom mu je pricala da je bila tatina mezimica i da ju je odgajao kao muskica.Isto i sa motorom.Sa velikim strpljenjem joj je pokazivao nacine kako se "dobro" vozi motor.
Vrijeme je lagano prolazilo u ugodnim trenucima razgovora i mjesec je prevalio veliki dio puta preko nebeskog svoda,prije nego su se poceli spremati za spavanje.Njoj je prepustio sator a on je lezao malo dalje pogleda uprtog u nocno nebo i pun mjesec.Ponovo nije mogao zaspati i mislio je na svoju porodicu koja mu je nedostajala.Mislio je na sve njih zajedno i na svakoga ponaosob.Prisjecao se dana kada su skupa kampirali sa njihovom kamp kucicom.Sjedio je sa zenom u hladu kucice i pio kavu prateci pogledom djecu koja su se kupala u plicaku.Suze su mu pocele teci iz kutova ocnih a dusa je pocela jecati.Digao se i otisao plivati.Nocno kupanje,zbog nekog praiskonskog straha od tame uvijek je djelovalo otreznjavajuce na jahaca.No,ovaj puta,straha nije bilo,samo turobne i crne misli koje su se kovitlale umom.Tek duze i jace plivanje donijelo je fizicku iscrpljenost i time neko olaksanje.Kad se vratio do satora ona je sjedila ispred i upaljene svijece i jela jabuku.I ja bi se kupala ali me strah tamne vode,ni ja ne mogu spavati,prosaptala je.Poveo ju je pored mora do obliznje diskoteke.Popustajuci njegovom nagovaranju isla je na plesni podij i plesala.Promatrao ju je neko vrijeme,te se lagano digao i otisao natrag,sam.Usprkos mislima koje su ga plasile uspio je nekako zaspati.U neko vrijeme noci morao je ustati i zbog pritiska na mjehur ici urinirati.Iznenadio se se i obradovao videci da ona spava, na metar od njega,izvan satora.
U jutro je tiho otisao kupiti dorucak i skuhao je kavu,pravu tursku kavu na malom plinskom plameniku.Miris te kave dize i mamurnije nego je ona bila.Ustvari ona uopce i nije bila mamurna,sto je uskoro mogao konstatirati.Nije zelio zapocinjati razgovor, ostavljajuci njoj tu prednost.Nicim potaknuta pricala mu je da je bilo dosta mladica na tom otvorenom disku ali da nije spremna za to i da joj treba odmora od svega toga.
Posle dorucka je nakratko nestala.Mislio je da je na wcu ali se ubrzo pojavila noseci masku i perajeu ruci.Uhvatila ga je za ruku i njezno vukla u smjeru mora sa smjeskom govoreci:"Da vidimo ko ce bolje roniti?"Cudio se da zna roniti.Gruba procjena mu je govorila da moze zaroniti na oko 6 do 8 metara sto je bilo,po njegovom sudu,predobro.Naravno da tu nije bilo niceg imalo egzoticnijeg za izronit osim pokoje ljusture skoljki ili Petrovog uha.Ponovo se cudio kad je ona izronila morskog jeza golim rukama,te ga poslije promatranja na povrsini,ponovo predala njegovom miljeu.
Setali su plazom do mjesta gdje je plaza postajala strmija i penjala se u visinu.Skakali su na glavu i penjali se sve vise.Sa tri metra visine jos je skocila na glavu a zatim sa visine od oko 5 ili 6 metara,na noge.On je isto prvi puta skocio na noge,ne znajuci zasto to radi,posto se nije bojao visine i skako je sa vecih visina.Tek na njenu molbu je skocio na glavu,elegantno sa prelomom pa opet bez preloma,"lastavicu".Odusevljeno je aplaudirala tome.

Dan je prolazio,neumitno.Svjestan toga,zelio je zaustaviti vrijeme.Osjecao je da je vrijeme kao pijesak koji mu istjece iz sake i biva ga sve manje i manje.Dusa mu je cvilila od srdzbe i nemoci.Sjetio se pjesme Tina Ujevica "Svakidasnja jadikovka" ....kako je tesko biti star ... biti mlad a biti star....To ga je malo umirilo.Koja je razlika ako umre sada ili neki drugi dan,pitao se uvijek.Sada je mislio da osjeca razliku.Kvaliteta zivota je odlucna.Njegov dan je danas bio sretan,jucer je bio sretan i dan prije i sad je osjecao tu razliku.To "sada" je imalo vaznost.Ne da za neke stvari nije potrebno vrijeme i da se prvo sadi nesto pa poslije ubire,kao skolovanje ili slicne stvari,nego sam zivot,on sa zivi "sada" a ne drugom prilikom.
Glavom su mu prolazile slike zivota u nekom domu za "starije" osobe a sto je drugim rijecnikom znacilo napustene i same osobe,vecinom i slabije pokretne.Sjedili su tamo i gledali tv ili su medjusobno konverzirali ta nakon nekog vremena zaboravljali o cemu ili su samo sjedili pogleda uprtog kroz prozor ili listali pozutjele foto albume sa vlaznim ocima,cekajuci da im osoblje obznani da je vrijeme za nesto,rucak ili veceru ili neku svecanost.Nakon nekog ce vremena biti manje pokretni a jos ce uvijek zeljeti izlaziti napolje,na zrak,u park na klupu,mirisati lipe u cvatu,nositi pticama mrvice od dorucka.Noge ce ih iznenada i podmuklo izdati te ce se spotaci i zaraditi komplicirani prijelom bedrene kosti,koji se nece moci operirati radi slabog stanja srca i oni ce neumitno postati dio stacionara u domu i sa stoickim dostojanstvom promatrati kako vitalnost istjece iz njihovog tijela i ustupa mjesto bolu i ranama od lezanja.Njihova mirovina nece dostajati za bolji tretman koji bi produzio takovo vegetiranje i uskoro ce im bol postati najbolji prijatelj i molit ce za pomoc da mogu napustiti ovo bivstvovanje.
Jahacu je postalo mucno od tih slika.On ce sigurno umrijeti na cesti,koju je toliko volio i koja mu je bila utociste.Cvrsto je odlucio da kada nece moci vise voziti motor,nece vise biti medju zivima.Tako je razmisljao prije i sad je morao konstatirati da mu je donosenje te odluke pridrzala cinjenica da je bolestan i da ce prije umrijeti nego bude nesposoban za voznju motorom.Kako neki puta,covjek ne mora donijeti teske odluke,zivot i vrijeme ih donose same,nezavisno od nase volje.Sama cinjenica da je kupio brzi motor i nacin kako je njime jurio po cesti potvrdjivali su to da nije imao straha pred smrcu (posto je saznanje o bliskom datumu vec bila poznata) ali svakako pred jednom staroscu koja je ujedno bila i neaktivnost u svakom pogledu,promatrano sa sadasnjeg stanja stvari.Usporavao je samo kada se divio prekrasnim krajolicima kojima je prolazio i divio se kreacijama stvoritelja koje su se manifestirale kroz prirodu i njena,tako "prirodna" remekdjela.Zar u starosti covjek nemoze na podrucju lijepog povecati svoju aktivnost,proporcionalno slabljenju tjelesne aktivnosti,pitao se.Osjecao je da nije sada kompetentan odgovarati na to pitanje,nego je moguce da prvo osjeti smanjivanje tjelesnih aktivnosti pa ce onda moci vise o tome reci.Sjetio se sada misli koju je izgovorio B. Schow a koja glasi:"Kad sam bio mlad,uvijek sam se bojao da u starosti necu moci puno toga raditi sto sad radim.Sada kad sam star,uvidjam da puno toga niti ne zelim raditi".

Prije nego je odagnao te misli i predlozio djevojci da idu van u mjesto, na veceru,jedna druga misao,u svezi starosti ga je obavijala i trazila da i nje postane svijestan,iako to nije zelio.Protiv svoje volje morao se sjetiti ljudi koji su bolovali od Alzheimerove bolesti a zivjeli su u domovima za starije i slicne osobe.Njegov prijatelj je tamo imao oca i posjecivao ga je svaki dan.I njemu samome je trebalo neko vrijeme da upozna i shvati promjene koje su nastupile uslijed ostecenja mozga u trecoj fazi bolesti.Otac se budio svako jutro u potpuno nepoznatoj sobi.Jos nije obradio niti tu cinjenicu do kraja a na vratima se pojavio nepoznat covjek sa iracionalnom ponudom da se idu zajedno tusirati.Jadni covjek je mislio da je to neki ludjak,kojih nazalost danas ima sve vise i odbio.No,covjek ga je uzeo za ruku i poceo voditi sa sobom.Ocu nije preostalo nista drugo nego da zgrabi svoj novcanik,koji je bio sve sto je posjedovao,sa namjerom da usput pobjegne,bude li se ukazala prilika.Covjek je insistirao da mu preda novcanik i da se svuce.Sada je starac bio potpuno siguran da je to terorist i pokusao se obraniti bacajuci stolicu na njega.To nije koristilo i sad je vec bio ispod mlaza vode.Polako se prepustao sudbini i tijeku neumitnosti,nemocan u nastojanjima da pobjegne.Nakon jednog takvog dana u dosije je bilo upisano da je gospodin X prilikom tusiranja bio pojacano agresivan. Kasnije je starac upoznao jednog divnog mladica,koji je i prestao govoriti da mu je sin jer je to ionako bilo samo do veceri.Jahac je pokusavao razumjeti kako se osjecao njegov prijatelj,kad je svaki dan iznova bio docekan kao stranac.Sa druge strane i osoblje doma je polako uvidjalo,zbog upornosti sina,sa cime se ti ljudi bore i kako se osjecaju u svijetu koji je uvijek,nanovo,nepoznat.
Nije li napredak civilizacije moguc zbog i usljed cinjenice da svaka nova generacija nastavlja tamo gdje je prethodna posustala. Zivotinje nemaju takvih mogucnosti ali se i tamo cijeni i zivotno je vazno iskustvo koje jedinka sakuplja,prezivljavajuci svoje borbe za hranu. Stihovi koji su mu ostali jos iz gimnazijskih dana sad su izbili na povrsinu. Zmaj Jova Jovanovic ili ti cika Jova u pjsmi:Djulici i Djulici uveoci -....gde ja stanem,ti ces poci, sto ne mogoh,ti ces moci....

Jeli su laganu veceru i pili domace crno vino.Vec pomalo rumena u licu rece ozbiljnijim glasom,gledajuci ga u oci:"Pricaj mi o sebi,odakle si i gdje si sve bio i sta si do sad radio u svome zivotu?" Nije bilo druge,vec joj je polako pricao o svom djetinjstvu koje mu je i sada, kao i prije izgledalo sretno i neoptereceno.Pricao je o svojoj mladosti, o svojim snovima,o politickom okruzenju tadasnjem i svojim stremnljenjima.presucivao je zbog cega su najvise,snovi ostajali snovi i zasto se nisu tada mogli ispuniti.Pricao je o svojoj porodici u jednom proslom vremenu,izbjegavajuci prilaziti blize sadasnjosti.Pili su i smijali se.Osjecao je da ga zeli vise toga pitati,no uvijek bi se predomislila i sa smjeskom otpila gutljaj.Setali su do kasno u noc polupustim ulicama tek pred svitanje ponovo legli u svoje vrece.
Noc je bila zvjezdana i blaga.Osjecao se miris mora u zraku a u daljini,nasprem prvih difuznih zraka svjetlosti,zvuk motrne barke,ribara nekog koji je ili isao ili se vracao sa ribolova.

" Idemo dalje,ako si za,molim te. I to nekamo u unutrasnjost,malo za promjenu.Zelim vidjeti kako ovdje ljudi zive svoj svakidasnji zivot.Zelim ih vidjeti u njihovom ruralnom ambijentu,gdje su zaokupljeni svakodnevnim
aktivnostima potrebitim za opstanak tijela.Zelim ih osjetiti i shvatiti cemu se nadaju i cemu teze i o cemu razmisljaju kad se u sumrak povlace na pocinak."